Jul 12, 2010
1 komentara

Istina vredna 20 godina robije

Od onog, filmskog, obračuna u predgrađu Zagreba, ranjavanja Sretka Kalinića i hapšenja Miloša Simovića javnost i mediji ne prestaju da se bave njima.
"žSimović i Kalinić u žiži", samo je jedan od pregršt naslova koji ako nije najbolji, onda je sigurno najtačniji. Ne da su ova dva "zemunca" u žiži nego u ove vrele i kišne letnje dane, kad je sretnih vremena sa naslovnih stranica virio miš iz brašna, žilet iz hleba ili drekavac iz kule Nebojša, umnogome olakšavaju posao urednicima. Naslovi se pišu sami.

Kalinić tako optužuje Simovića, navodno njegovu ženu, ali i samog sebe pričama kako je ubijao, sekao i mleo svoje kompanjone iz zločinačkog udruženja. Simović je, pak, "pucao da bi bio uhapšen", "zna ko je ubio Ćuruviju", "traži status svedoka saradnika", piše pisma državnim organima ili im preko advokata poručuje svašta nešto, svađa "Politiku" sa BIA, spasava Tomislava Nikolića od svilenog kumovskog gajtana, "optužuje Bojovića za plan o atentatu", a sve češće "zna političku pozadinu ubistva Đinđića". Da je malo stariji, rekli bi cinici, možda bi se osmelio da otkrije i Kenedijevog ubicu i kaže nam šta je stvarno Nemanja rekao Filipu Barbarosi kad ga je, ono davno, ugostio.

Kontraverze

Dakle, ima ovde svega i svačega, dimi kao što rekosmo na sve strane, pa možda zbilja ima i neke vatre. Problem je samo što dok jedni tu vatru tarkaju, drugi u nju duvaju, a treći ili četvrti u nju pljuckaju ili je posipaju vodom. Ima, svakako i onih, koji bi se rado posuli pepelom, ali, njega će tek biti.

I sad u čitavoj ovoj igri oko i sa vatrom treba biti pametan i videti šta je istina. Ko govori tu istinu. Ima li još nekih dokaza osim "majke mi" nekoga ko je osuđen na 40 godina robije i ko se sedam godina krio od pravosudnih organa. Ili, Bože oprosti, oni od njega, pošto nije mali broj onih koji upućuju ne baš blage kritike na više policijskih i pravosudnih garnitura, ne samo Srbije.

Pa se tako može pročitati da su se Miloš Simović i Sretko Kalinić uspešno godinama krili uglavnom na teritoriji Hrvatske, navodno, koristeći slabosti tamošnje policije i vezu lokalnih kriminalnih grupa u hrvatskom MUP-u. Prema ovim navodima baza im je bila u Zagrebu a u pretraživanju srpske i hrvatske štampe može se videti i da su, opet navodno, stanovali u zgradi u kojoj stanuje ili koja je u vlasništvu jednog hrvatskog kontroverznog biznismena.

Takođe, kad smo već kod kritika, može se čuti i suvislo pitanje kako to da je Luka Bojović posle onolike halabuke hapšenja septembra 2007. i saopštenja da je reč o vođi jedne od najopasnijih kriminalnih grupa koja je pružala utočište određenim pripadnicima "zemunskog klana" u aprilu 2008. osuđen na 15 meseci zatvora zbog neovlašćenog držanja pištolja i falsifikovanja lične karte! Kako to da je ukinut pritvor do pravnosnažnosti presude, da je oslobođen optužbe za držanje oružja i municije koju je policija pronašla u stanovima u Bulevaru Arsenija Čarnojevića i Ulici vojvode Prijezde. Konačno, kako to da sad čitamo: "Bojović u Africi"?

Nikako manje važna i vrlo verovatna pretpostavka jeste da se Kalinić i Simović nisu svih ovih sedam proteklih godina krili po nekim budžacima već su morali nešto i da rade i da su to i radili. Pošto svako radi ono što najbolje zna, jasno nam je iz završnih reči sudijske presude kog posla je ovaj dvojac, zajedno ili svaki za sebe, mogao da se lati. Pa se tako, neminovno, nameću pitanja: kako to da se onda svih ovih godina nisu pojavili na skeneru policija, službi, kako im se ime nije čulo u nekom presretnutom razgovoru, zašto neko ne prozva njih kad oni prozivaju mnoge i najzad: da li je saradnja policija regiona baš onakva kakvom je predstavljaju civili koji njima rukovode.

Koža na šiljak

Ono što se sa sigurnošću, bar za sad, može reći jeste da ne laje kera sela radi, nego sebe radi. Odnosno, Kalinić i Simović kao pravosnažno osuđeni pripadnici "zemunskog klana" zbog ubistva premijera Zorana Đinđića, ubistava drugih lica, otmica i još nekih krivičnih dela u ovom trenutku ne misle na dobrobit Srbije, nije im do istine, do porodice Zorana Đinđića im nikad nije ni bilo, a ne mare mnogo ni za urednički manjak tema preko leta. Njima je sad i jedino važna njihova koža koju će bez sumnje pokušati dobro da prodaju. I zato oni govore i ono što ih se i ne pita.

Ali, oni nisu jedini i zna se da je bilo još nekih koji su tražili status svedoka saradnika, nudeći, između ostalog, informacije o političarima i diplomatama koji su znali za pripreme ubistva Zorana Đinđića.
"žU poslednje vreme se više lica protiv kojih su u toku postupci ili su pravosnažno osuđeni zbog krivičnih dela organizovanog kriminala obraćalo Tužilaštvu za organizovani kriminal, nudeći određene informacije i svoja saznanja o krivičnim delima, sa zahtevom da zauzvrat dobiju status svedoka saradnika. Svaki put procenjujemo da li su ispunjeni, pre svega, formalni uslovi da neko od njih dobije takav status. O licima koja takav status nisu dobila iz bilo kog razloga, ne mogu saopštavati podatke, jer bi time bila ugrožena pre svega njihova bezbednost, kao i bezbednost njihovih porodica i bliskih lica" rekao je nedavno specijalni tužilac Miljko Radisavljević.
Takođe, on je potvrdio da iskazi uhapšenih pripadnika zemunskog klana mogu da doprinesu rasvetljavanju političke pozadine ubistva premijera Zorana Đinđića, kao i ubistva Slavka Ćuruvije.

Međutim, tužilac, što je u ovom trenutku i razumljivo, ništa nije rekao o spekulacijama da bi Simović mogao da postane svedok saradnik. Simović bi to, bili tačni ili ne navodi da je ovakav aranžman tražio, to sigurno voleo. Svakako, u situaciji kad je suočen sa praktično doživotnim zatvorom, on će bez sumnje probati da bar smanji broj godina koje će provesti u ćeliji. To će moći da očekuje jedino ako je kadar da ukaže na političke inspiratore streljanja premijera Đinđića.

No, on iz nekog razloga nije u tim navodnim pismima krenuo od imena umešanih u Đinđićev već u atentat na Tomislava Nikolića. Tek kasnije se, prema navodima "Blica" pojavljuju i informacije o političkoj pozadini ubistva premijera Zorana Đinđića, koja "direktno ukazuje na umešanost u ubistvo generala Ace Tomića, šefa Vojne službe bezbednosti i Vojislava Šešelja, lidera radikala kome se sudi u Hagu. Do zaključenja ovog broja Ekonom:easta (utorak, 6. jul) nije bilo zvanične potvrde navoda ovog dnevnog lista.

Kao što još uvek nema ni zvanične potvrde o planiranom ubistvu Nikolića, jer se "policija time ne bavi", BIA "proverava navode" a obe ove institucije su informaciju dobile od "trećeg državnog organa". Dakle, magla i dalje. Neke konture se naziru, ali prave slike još nema a pitanje i pretpostavki previše. Od toga da li je Simović bio obični šraf u mašineriji Dušana Spasojevića, preko toga da je bio odmah do njega (što ne možemo proveriti jer su i Šiptar ili Duća a i Mile Luković Kum koga je Simović, navodno, hijerarhijski pretekao ubijeni) do pitanja zašto priča tek sad, zašto nije progovorio ranije i zašto je ćutao njegov brat Aleksandar a ovaj razvezao jezik.  Aleksandar je, možda, ćutao baš zbog toga što mu je brat na slobodi, a Miloš sad nema šta da izgubi.
Svakako i političke okolnosti dobrano menjaju situaciju. Sad je, očito, najvažnije nešto dokazati. Odnosno, ima li Simović neke opipljivije dokaze ako želi da nekog političara izvede na sud pod optužbom da je podstrekivao "zemunski klan" da ubije premijera. On, pretpostavljamo, nije kontrolisao sat kad su navodno Šešelj i Spasojević igrali šah, nije menjao pikslu kad su ti neki ili taj neki političar divanili u Šilerovoj ali je možda mogao nešto da čuje. Pa bi redom, od domine do domine, istražni organi došli i do tog mozga koji je naredio operaciju.

Uostalom, nebrojeno puta do sad je ponovljeno kako nije istraženo gde se tačno Legija skrivao (iako su pominjani i Hercegovina i Švajcarska) ali pre svega ko mu je pomagao i ko ga je instruisao.

Ne bi valjalo da se ta greška ponovi sa Simovićem. Niti da mu se bezrezervno veruje i u javnosti iščekuje njegov sledeći naslov kao što su onomad bezrezervno osuđivani naslovi "Šta će da kaže Legija".

Istina je negde u sredini.

Povezani tekstovi:

Comments