Browsing articles tagged with " Vuk Draskovic"
Apr 30, 2017
0 komentara

Kako je Vuk Drašković postao Žare Magare

Današnji Drašković fanatično napada sve ono za šta se onaj nekadašnji Drašković fanatično zalagao. Muka je to, golema. Mnogo veća od 599 dinara („i da vam dinar ostanem dužna“) koliko košta roman koji to nije.

Kad iz političara progovara pisac, i to dobar pisac, onda to nije dobro za njegovu političku partiju i karijeru. Pisci, za razliku od političara, nisu i ne treba da budu pragmatični, pa se to Vuku Draškoviću političaru obilo o glavu devedesetih godina prošlog veka. Evo ga već 17. godinu liže rane.

Kad iz pisca pak progovara političar, onda to nikako nije dobro za političara, samoubistveno je za pisca i pogubno za literaturu uopšte. Najnovija knjiga pisca Vuka Draškovića „Ko je ubio Katarinu“ formalno je zbirka pripovedaka sa nenapisanom ali zjapećom vertikalom o raspadu (druge) Jugoslavije, a suštinski je to politički govor na 193 strane. Katarina je, da dešifrujemo, Jugoslavija.

Rekvijem za kurjaka

Dakle, ovo delo je svojevrsni štampani Frankenštajn gde pisac Drašković drži olovku, a političar Vuk, koji je promenio i dlaku i ćud, diktira.

Dodatnu konfuziju u glavi čitaoca unosi što se, od pripovetke do pripovetke, mešaju naratori koji piscu naređuju šta da stavi u optužnicu protiv dželata države u kojoj većina republika nije htela da bude, većina svetskih država je htela da je ne bude, ali je za njenu smrt kriv samo jedan narod, jedan lider, jedna služba bezbednosti i istorijska vezanost za Rusiju.

Tako, naime, od stranice do stranice, prvo čujete revoltiranog političara Draškovića, potom vam se učini da je to pokojni Jovo Kapičić, onda kao da čitate reči nekog nevladinog građaniste koji je naučio nekoliko fraza sa kurseva o političkoj korektnosti, a u stvari sve vreme vam odzvanja ono što Latinka Perović misli i priča poslednjih decenija.

Nema u ovakvoj postavci sočinjenija, dobri vam stojimo, ni „l“ od literature, iako na momente bljesne onaj stari, dobri pripovedač Drašković, pogotovu u delovima kad kroz dijalog junaka daje gotovo trodimenzionalnu sliku seljaka sa Povlena.

Međutim, sve ostalo je manifest mrtvog političara koji ne zna šta će pre: da optuži po milioniti put Slobodana Miloševića, bojažljivo brani četnike, napada službe bezbednosti, žali za Jugoslavijom, između redova pa nekad i direktno optužuje Rusiju, glorifikuje Vašington, Brisel, Berlin i Vatikan, a najviše žali za samim sobom.Čak, u jednoj pripovetki naslovljenoj sa „Produži“, Drašković piše: „Kad pisac uvlači sebe u ono što piše, onda je to rizični teren za njega“ ali, kao, eto, nije to mogao da izbegne, pa u daljem toku pripoveda o susretima na Košutnjaku njega i čoveka koji sa njim priča, puši njegove cigarete i kritikuje ga. Dabome, tu Drašković pisac glorifikuje Draškovića političara i brani ga od opšteg negativnog narativa koji o njemu vlada. Jadno, iskreni da vam budemo.

Muka je to, golema. Mnogo veća od 599 dinara („i da vam dinar ostanem dužna“) koliko košta ovaj roman koji to nije. Svi vi koji ne žalite za smrću (druge) Jugoslavije imate dodatni razlog da se ne trošite (mislimo i na novac i na živce) jer je delo posvećeno „Svima koji su želeli da Ona živi“.

Iako jasno pominje secesiju republika, eho Draškovićeve knjige je da su svi koji su radili na njenom razbijanju želeli da ona živi, ali Milošević i njegove službe nisu dali. Nigde se, međutim, ne kaže šta je to Srbija trebalo da uradi pa da ne bude ishod za kakvim pisac koji je to nekad bio žali.

Oprost za pripovedača

„Mnogo je slučajeva kad se najveća ljubav preokrene u mržnju. Ili kad ljudi, najiskrenije, bez ikakve prisile, zavole nešto protiv čega su bili, takođe iskreno i bez prinude“, kaže u priči „Oooooo, Milutine!“ izvesni profesor. Kao da u Draškovićevom delu, pokazuje ogledalo tom istom Draškoviću.

Tako ovaj današnji Drašković fanatično napada sve ono za šta se onaj nekadašnji Drašković fanatično zalagao.

Žarko Mišić, njegov junak iz okoline Valjeva koji je zbog tvrdoglavosti i inata dobio nadimak Žare Magare, iznervira se tako jednom prilikom zbog parole „Srbija je bez Kosova trup bez glave…“ pa počne da dokazuje da to nije tako, da „Bilo Kosovo u Srbiji u Srbiji ili ne bilo, Srbija je živa, Srbija nije leš“ i da suštinski brani naraciju iz kasne Draškovićeve političke faze. I Mišić, i Drašković, i Magare kao da pate od amnezije i zaboravljaju Draškovićevu ranu i srednju političku fazu u kojoj je Kosovo bilo ne samo metaforički trup i glava, već i početak, i sredina, i kraj.

Srećom, vi koji ovo čitate ne patite od iste boljke, pa uprkos autodestruktivnosti političara koji uz sebe hoće da ubije i pisca, zapamtite onomadašnjeg Vuka pisca, a Drašković neka bude Magare ako mu je tako kao političaru lakše. Srbiji će biti isto.

Tekst je izvorno objavljen u Sputnjiku 

Mar 20, 2012
3 komentara

Rekvijem za Vuka D.

"E, pa, hvala ti Neco. Biće mi za nedelju dana. Dooobro, nisi baš morao i ove Daničine da mi doneseš", govorio je moj deda Lazar svaki put kad mu dođem u posetu i donesem hrpu novina.

U mojoj familiji se, inače, vazda dosta čitalo. Mi deca (da prostite) od pozadi, tačnije od sporta, žene horoskop ili "Praktičnu ženu" dok je izlazila a stariji i ja kad sam počeo da se zanimam ko su ti na koje pizdi tata  – od naslovne.

Deda je čitao sve. Nije bio probirač, opet da oprostite na ovom (može se shvatiti) nepristojnom rečniku. Listao je i Dnevni Telegraf. Da, na to je mislio kad je govorio Daničine novine.
Lazo je, već zaključujete, bio za Slobu. Neeee, nije bio ni komunjara niti se zaluđivao idejom da će imati da stavi nešto u kljun ako sam ne zaradi. Naučio je to od rane mladosti kad je "cela kuća ostala na njemu". Dakle, nije bio ni komunista.

Častan čova, verujte mi.
Dobro, jes’ voleo Slobu. Ma, nešto se mislim, nije on toliko ni voleo Slobu koliko je imao svest o državi, verovao Dnevniku i još više koliko nije podnosio Vuka.

Ako kod njega dođem po mraku, pa moram tu da spavam, Vuka ne pominjem. Ili začepi ili nema konaka. Jesam ja njemu unuk ali se o zlu ni u gori ne govori a taman posla u porodičnoj kući jednog socijaliste.

"Ušljo (vaška, parazit koji živi u ljudskoj kosi, u nekim krajevima se koristi i naziv uška) m.m.j. gde mu je sad Mika Špiljak", znao je da opsuje kad procenim da ima vremena da stignem kući ako me istera iz njegove, pa lanem neku.

Da bio sam za Vuka. Tamo kod nas, podno Zlatara, i nije moglo drugačije. Ili si za Slobu ili za Vuka. Treće opcije nije ni bilo. Bio je neki lik koji je lepio plakate "Zrelo je" ali njega niko nije shvatao za ozbiljno.

I voleo sam ga. Priznajem.
Jedva sam čekao da stasam za glasanje. Nisam zaokruživao iza paravana, no onako kurčevito Opširnije »